Helena, bivša hrišćanka iz Švedske, prešla na islam

Visits: 3334 Today: 1

Odrasla sam u hrišćanskog porodici, ali nikada se božije ime nije izgovaralo niti sam ikada vidjela da neko obavlja molitvu. Slavili smo Uskrs, Božić i druge praznike, ali nikada nisam znala zašto. To je bila prosto tradicija. Kao hrišćanin protestant, sa 15 godina možeš pristupiji “konfirmaciji”, tj. potvrdi. To su bili časovi na kojima se uči o religiji i nakon toga potvrdiš svoje vjerovanje. Htjela sam da uradim to, da učim o hrišćanstvu, te sam se prijavila na ovaj kamp. Izjutra smo imali časove sa senilnim sveštenikom, a misli su nam bile usmjerene na golf koji bi slijedio nakon predavanja. Nisam naučila ništa.

Prošla sam kroz srednju školu sa lakoćom. Mislila sam da mi ništa ne može naštetiti. Ocjene su mi bile najbolje moguće, samopouzdanje mi je bilo snažno. Religija mi nikada nije padala na um. Sve ljude koje sam poznavala, a koji su bili religiozni, su pronašli ‘svjetlo’ nakon depresije, bolesti ili nekog drugog iskušenja, i rekli su da im je bio potreban Isus kako bi mogli nastaviti sa životom. A ja sam osjećala da mogu sve što poželim i da je religija samo izgovor iza kojeg se krijemo od realnosti.

Na studijama sam počela da razmišljam o smislu života. Što sam više razmišljala o tome, sve sam bila depresivnija, život sam doživljavala kao zatvor. Izgubila sam veći dio želje za životom.

Bilo mi je teško da prihvatim bilo koju religiju zbog svih tih ratova koji su povezani sa njom. Sklopila sam neku svoju filozofiju. Bila sam ubjeđena da je neka vrsta sile stvorila sve, ali nisam mogla reći da je to Bog. Bog je u mojoj glavi bio onako kako se u hrišćanstvu prikazuje – stari dekica sa dugom, bijelom bradom, a znala sam da jedan stari čovjek nije mogao stvoriti čitav ovaj univerzum. Vjerovala sam i u život nakon smrti, jer nisam mogla prihvatiti da se pravda nikada neće izvršiti. Takođe sam vjerovala i da se sve dešava s razlogom.

Znala sam mnogo o budizmu i hinduizmu, jer smo u školi učili do detalja o njihovom načinu razmišljanja i obožavanju Boga. Jedino nisam znala ništa o islamu. Sjećam se knjige iz srednje škole u kojoj je objašnjeno kako se muslimani mole. Napravljeno poput stripa, kako bi se prikazali pokreti, ali nisam znala ništa o njihovom vjerovanju. Zbog propagande kroz medije, mislila sam da muškarci tlače svoje žene i udaraju djecu. Mislila sam da su nasilni i da ne prezaju od ubijanja.

Na posljednjoj godini studija imala sam veliku strast za naukom. Htjela sam da izgradim karijeru u inostranstvu kako bih unaprijedila svoj engleski jezik, i da bih imala prednost u odnosu na druge kandidate. Otišla sam u Boston i tamo upoznala četiri muslimana.

Tada nisam znala ko je Muhamed i nisam znala da je Allah isti Bog kao “Bog”. Imala sam mnogo pitanja, počela sam da čitam knjige i da se družim sa muslimanima. Do tada, nikada nisam imala prijatelje iz druge zemlje, a kamoli iz drugih religija. Sve ljude koje sam znala bili su šveđani. Muslimane koje sam upoznala su bili divni ljudi. Odmah su me prihvatili i nikada me nisu prisiljavali ni na šta. Bili su velikodušniji prema meni od moje sopstvene porodice. Islam mi se činio kao dobar način života, shvatila sam stabilnost koju pruža, ali nisam vjerovala da je to za mene.

Problem je bio i to što sam tokom odrastanja naučena da su religija i nauka u suprotnosti. Pročitala sam knjigu “Biblija, Kur’an i nauka” od Maurice Bucaille. Tu sam našla odgovor na sva moja naučna pitanja! Religija je bila u istoj ravni sa modernom naukom. Bila sam uzbuđenja, ali i dalje mi to nije bilo u srcu.

Vremenom sam osjećala kako mi srce smekšava. Zamišljala sam sebe kao muslimanku. To je bila slika jednog života ispunjenog iskrenošću, velikodušnoću, stabilnošću, mirom, uvažavanjem i ljubažnošću. Najvažnije od svega, vidjela sam život sa smislom. Znala sam da moram pobijediti svoj ego, morala sam se pokoriti pred Nečim daleko nadmoćnijim od mene.

Dva puta sam dobila pitanje: “Šta te spriječava da postaneš muslimanka?” Prvog puta sam se uspaničila i mozak mi je zablokirao. Narednog puta sam pokušala da smislim neki izgovor. Nije ga bilo! Izgovorila sam šehadet, elhamdulillah! piše n-um