Gdje su i s kim naša djeca?

Od vjernika se zahtijeva da čuva sebe i porodicu svoju od vatre. Odgovornosti čovjekove su mnoge, ali odgovornost za porod, za djecu je u samom vrhu prioriteta. Čovjek, roditelj je dužan voditi brigu o djeci i stalno bdjeti nad njihovim stasavanjem i odgojem. Odgoj je kompleksna zadaća. Ne znam da li postoji škola koja bi nam dala adekvatan odgovor, kako odgajati djecu?Neki je pedagog, svjetskoga glasa, konstatovao: „Dok sam bio bez djece imao sam šest teorija odgoja, sada imam šestero djece i ni jednu teoriju“.Ne postoji ustaljen metod po kojem bi odgajali svako dijete, jer je svaki čovjek, svijet za sebe i zahtijeva autentičan pristup. Mora postojati želja da se odgaja potomstvo i da se taj odgoj na njih prenosi primjerom. Ako se iskreno želi djecu u vjeri odgojiti, tada se koriste institucije vjere koje će pri odgoju pomoći, a istovremeno je potrebno i na Allaha se osloniti, a On, Uzvišeni, iskrenima pomaže. Na Ahiretu bit ćemo pitani za našu djecu. Svjesni suočenja s tim pitanjem, suočimo se ovdje sa pitanjem, gdje su nam djeca? Mnogo je mjesta koja privlače pažnju naše djece, a stranputica su. Vode i njih i društvo u cjelini u propast. To su mjesta kocke, igre i zabave, to su mjesta alkohola i drugih opijata koji uništavaju budućnost našu. Odgovoran roditelj zna gdje mu je dijete. Zna gdje izlazi i upozorava ga, uči, da se ne izlaže opasnosti. Poslanik upozorava sljedbenike da ne idu na sumnjiva mjesta, da ne sjede tamo gdje je alkohol jer se mogu za društvom povesti. Odgovoran roditelj, roditelj musliman, gradi povjerenje i čini sve da na vrijednostima vjere naše, odgajajući djecu dođe do tog nivoa povjerenja da između njega i djece nema tajni i nema ponašanja za koja on kao roditelj ne bi mogao znati.

Poniženje je roditelju, kada mu drugi kazuju kako mu se djeca ponašaju i ukazuju na njihove poroke a on o tome ništa ne zna. Mi kao roditelji, ne možemo uticati da se ne otvaraju kafići, diskoteke, ne možemo uticati na broj kladionica i kockarnica, ali možemo i moramo voditi brigu i uvijek znati, gdje nam je dijete te svakodnevno bdjeti nad njegovim odgojem i držati ga daleko od tih hramova zla. I u školu kad pošaljemo djecu, nije na odmet često provjeriti, da li ispunjavaju svoje školske obaveze i jesu li na časovima redovni? Analize pokazuju da iz godine u godinu broj izostanaka u školama raste. U starijim razredima osnovnih škola i u srednjim sve je više lažnih opravdanja i izostanaka bez ikakvih opravdanja. To je pitanje, kako i koliko ozbiljno naša djeca shvataju svoje obaveze i koliko misle o vlastitoj budućnosti. Na putu do škole, a i oko škole, čak preblizu školi, nalaze se objekti koje već nazvasmo hramovima zla, koji odvode našu djecu na stranputicu a društvo u propast. Roditelj se mora pitati svakog trenutka, gdje mi je dijete? Sve je više naše djece koja su pravi ovisnici o kocki, koja postaju ovisnici o alkoholu, o drogama, a o nemoralnom ponašanju u onome što danas moderno zovu zabavljanje (nekad se ašikovalo) da i ne govorimo. Ta naša djeca danas čak i ne smatraju nemoralom, u njihovom poimanju moralnog nije grijeh, vodati se za ruke, ljubiti se i čak imati i tzv. predbračno iskustvo.

Dragi roditelji, ako smo svjesni svoje ahiretske odgovornosti za našu djecu, tad ćemo se često pitati, gdje su nam djeca? Danas, u vrijeme sveprisutne smutnje primorani smo nažalost i kad znamo gdje su, pitati se, s kim su? Slučaj nestalih maloljetnih djevojčica iz Beča tjera nas na to pitanje. I kad znamo gdje su nam djeca, moramo se pitati s kim su, ko ih podučava i čemu? Taj što ih podučava, da li je od odgovorne i priznate institucije, u našem slučaju IZ-ce tu postavljen i da li je od nje kontroliran. Roditelj misli, dijete mi je u džamiji, na sigurnom je, a ne zna da je to nelegalna, izvan sistema džamija i da je vode ljudi sumnjivih namjera i ni od koga kontrolirani. Islam je srednji put. Samo takav je za čovjeka moguć jer je čovjek tijelo i duša. Ako se čovjek okrene samo tjelesnom užitku, to znači da se okrenuo poroku i zapostavio duhovni aspekt sebe. To je od islama daleko. Od islama je daleko i zapostaviti svoje dunjalučke potrebe i pogrešnim poimanjem islama, i razumijevanjem površnim posvetiti se samo tzv. ibadetu, zaboravljajući da ibadet nipošto nije sveden na ograničeno poimanje Poslanikovih hadisa o dužini odjeće, o bradi, o namazu po sunnetu, o poligamiji itd..Od kako su islam u lijepoj nam zemlji Bosni počeli tumačiti ljudi koji ne poznaju širinu islama ni Bosnu, mi živimo nered u džamijama i ne slaganja u porodicama. Ne postoji ni u jednoj uređenoj muslimanskoj zemlji džamija ili mesdžid koji nije pod upravom ministarstva vakufa, odnosno zadužene institucije i u kojoj nije imam, vaiz, daija, kojeg isto to ministarstvo nije postavilo. U našoj, neuređenoj mogu postojati i mesdžidi i ljudi koji ne prihvataju sistem i koji rade protiv tog sistema nesvjesni da rade i protiv sebe. Sada braćo po tumačenjima koja izlaze iz tih nelegalnih objekata, mi koji klanjamo sunnete, ne klanjamo po sunnetu. Mi koji klanjamo dvadeset rekata teravije ili šesnaest rekata džume nismo na stazi Pejgamberovoj. Mi koji tespihom zikrimo, zabludjeli smo jer u novotariju ukoračismo. Eto, svako tumači vjeru, a zamislite da svako nosi slušalice i pregleda pacijente, kakvi bi se sve lijekovi pili??? I kad su ti djeca u sobi, u kući, u stanu, opet se pitaj s kim su?Najnovija istraživanja kazuju da u sedamdeset posto porodica roditelji i djeca dnevno ne provode zajedno duže od jedan sahat. Djeca su na internetu, na društvenim mrežama, a tu je mnogo vaiza i daija koji radikaliziraju našu omladinu i uče ih onome što islam nije. Nameću im za životne prioritete stvari koje su daleko od potreba pojedinca i ummeta. Pozivaju naše sestre i kćerke da idu u daleke zemlje u džihad. Da se tamo udaju za braću i rađaju mudžahide, propagira im se. Braćo, moramo ozbiljno shvatiti opasnosti koje su se nadvile nad našu djecu, kako one koje vrebaju iz kafića i kladionica tako i one koje dolaze sa druge strane. Da li će roditelji odvedenih djevojčica iz Beča ikada više vidjeti svoje kćeri???

Molimo Allaha dž.š. da im pomogne. Djeco naša, da biste bili radost svojim roditeljima na oba svijeta, i da biste bili na korist ummetu i sebi, družite se s knjigom, pohodite školu i mekteb, učite u kući i džamiji, bavite se korisnim stvarima, sportom, uključite se u nevladine organizacije i kreirajte promjene u društvu, a tumačenje teških vjerskih tema ostavite po strani, povjerite to instituciji IZ-ce i njenim dokazanim alimima. Vjerujem braćo, da dijelite razočarenje, tugu i zabrinutost sa mnom što danas toliko vjekova poslije još uvijek raspravljamo o temama; slušanje muzike, dozvoljeno ili ne, brada farz ili sunnet, kratka ili duga odjeća, dizanje ruku i širenje nogu u namazu i sl.. Gdje je nestala rasprava o značaju čitanja, učenja, istraživanja, o značaju borbe protiv korupcije i drugih zala koja uništavaju ummmet? Gdje nestade rasprava i podsticanje na dosljednost i odgovornost u poslu, o svijesti da je pokornost više od sedžde i šire od džamije? Dok mi po ilegalnim i izvan sistema džamijima i mesdžidima radimo na razdoru i zavođenju naše djece, upitajmo se, šta je to ummet ponudio čovječanstvu u posljednjih stotinu godina? Ponudili smo naftu, gas, zlato, pamuk, reći ćete. Ne pitam šta smo ponudili od prirodnih resursa, već šta je ponudio muslimanski um na polju naučno tehnoloških ostvarenja i dostignuća, odazivajući se na naredbu IKRE’?Nismo ponudili ništa, a u svijetu je ummet prepoznatljiv po nargili, trbušnom plesu, doner kebabu i na žalost po stotinama hiljada emigranata koji se utapaju u duboka mora bježeći ka boljem životu, bježeći od međumuslimanskih sukoba. Gdje su nam djeca i s kim su? Kad budu u školi, fakultetu, na poslu, na korisnom mjestu i kad budu s učiteljima i muderisima koji imaju jasan nijjet, odgojiti ih u vjeri srednjega puta i učiti ih kako da žive za islam a ne da za interese malih grupa koje vjeru zloupotrebljavaju ginu, tada ćemo ponuditi više. Vratićemo se staroj slavi iz koje kazujem slučaj kada je halifa Džafer el Mensur sicilijanskom kralju poslao sat, a ovaj nije znao šta je to.Mi danas na žalost, ne znamo šta je islam i zbog toga ne živimo isti. Ne idemo njegovim srednjim putem te ne živimo sreću i zadovoljstvo na Dunjaluku i ne spremamo se za vječno ahiretsko uživanje. Da bi uspjeli na oba svijeta, svakog trenutka, roditelju dragi, moraš znati gdje su ti i s kim djeca. Uzvišeni Bože, sačuvaj nas od harama i smutnje. Amin!

Gradska džamija Zavidovići.
09.05.2014.god.
Džumu imamio i hutbu održao imam prof. hadži Izet ef. Čamdžić.   gradskadzamija.blogger.ba