Fata Orlović: Nanin muštuluk

Kada bi se na ovim prostorima ustanovila neka nagrada za hrabrost i istrajnost u pravednoj, gandijevskoj borbi za svoja prava i čast, ime nane Fate našlo bi se u najužoj konkurenciji da, upravo po njoj, ona bude i nazvana.

Toliko je toga napisano o njenoj 20-godišnjoj borbi s režimom, koji ne samo da se nije libio da na tuđoj zemlji gradi ono što nikada ne bi trebao već se nikada nije ni posramio zbog toga, pa je godinama uporno odbijao priznati da je pogriješio i crkvu iz Fatine avlije izmjesti na neku od brojnih srebreničkih parcela na kojima bi to bilo, i ljudski i po Božijem, dozvoljeno.

U teškom poraću, pod još težim teretom rata i genocida, svašta je za ove dvije decenije preživjela srebrenička heroina. Inatili su joj se u njenoj avliji, vrijeđali je, udarali, hapsili i sudili, uvjeravali je, nudili novac. Niko joj ne bi imao pravo zamjeriti da je prihvatila ponudu i poput mnogih svoj život nastavila na nekoj novoj adresi, barem starost rahat da proživi. No, ima nešto što je skuplje od novca i ličnog rahatluka.

Ovih dana nana Fata čeka epilog duge i teške borbe i provedbu presude Suda za ljudska prava iz Strazbura, koji je naložio uklanjanje pravoslavne crkve iz njene avlije. RS je u potrazi za izvođačem radova, izdvojeno je 70.000 KM za uklanjanje crkve, a nana Fata čeka proljeće, muštuluk i da konačno s prozora svog doma u Konjević-Polju, prvi put nakon 20 godina, ugleda cestu. Cestu kojom su nekada koračali njen muž Šaćir i još 20 članova porodice ubijenih u genocidu prenosi avaz