EMOTIVNO PISMO BOSANCA U SAD-U: DA SE TRUMP PITAO 1993, MOJA PORODICA NE BI PREŽIVJELA

Emotivno pismo Bosanca u SAD-u: Da se Trump pitao 1993, moja porodica ne bi preživjela

Kenan Trebinčević
U priči koju je prvobitno objavio Newsday, a nakon toga i popularni Huffington Post, Trebinčević piše da je osjetio olakšanje kada je sud blokirao Trumpovu zabranu o ulasku izbjeglica u SAD iz pojedinih muslimanskih zemalja.

– To mi je probudilo uspomene kada je moja porodica bježala iz ratom zahvaćene zemlje. Imao sam 12 godina i bio sam prestrašen. Zatočeni u zemlji u kojoj je provođeno etničko čišćenje u kojem je stradalo 100.000 muslimana, jedva smo uspjeli pobjeći autobusom za Beč. Tamo nismo mogli dobiti stalni boravak, nakon čega nam je Međureligijsko vijeće savezne države Connecticut ponudilo da odemo u SAD. Tada sam prvi put čuo za saveznu američku državu Connecticut. Na vratima aerodroma, prije nego smo se ukrcali, žena iz Međunarodne organizacije za migracije nam je dala plavo-bijelu kesu. Bio sam blijed i sitan, te sam izgledao kao siromašni stranac. Kada sam mami pokazao papir koji je bio u avionu i objašnjavao kako se ponašati u slučaju da avion padne u vodu, ona je rekla da će avion pasti u vodu. Otac je tada rekao da je to samo standardno uputstvo, i da se ne brine. Uzeo ju je za ruku, a moj brat Eldin joj je držao drugu ruku – piše Trebinčević.

Nakon toga navodi da mu je stjuardesa u avionu ponudila ručak, na što je on kazao da ne može da plati.

– Ovo je besplatno – kazala je ona nasmiješivši se.

U BiH Kenanov otac je bio sportski trener i vlasnik teretane, dok je mama radila u tekstilnoj kompaniji kao menadžer. Kada je počeo rat, njihovi bankovni računi su preko noći ispražnjeni, a trener karatea koji je bio njihov prijatelj ušao je u porodičnu kuću Trebinčevića noseći kalašnjikov i kazavši im da imaju jedan sat da napuste dom ili će biti ubijeni. Porodica se spakovala i pobjegla iz kuće.

 

U SAD su sletjeli 20. oktobra 1993. godine u 18.20 sati. Ljudi u plavim odijelima su ih okružili.

– Moja su se leđa utrnula od straha. Vojnici su izgledali ozbiljno, ali mi je brat Eldin kazao da se ne brinem i da je to samo osiguranje aerodroma. Trebaju naše potpise da obećamo da ćemo platiti kada budemo mogli troškove leta – piše Trebinčević.

U novoj domovini ga je dočekao svećenik Donald Hodges “koji me upitao da li sam gladan, i dao nam je hranu”.

– Otac je radio u raznim fabrikama, odbijajući da primi socijalnu pomoć sve dok nije imao srčani udar. Mama je radila kao dadilja, a nakon toga je našla posao u fabrici, prije nego je dobila rak od kojeg je preminula. Moja 76-godišnja nana Emina je bila toliko potresena viješću o smrti svoje 52-godišnje najmlađe kćerke da je na sahrani preminula od srčanog udara. Ali nije sve u novoj zemlji bila bol i patnja – piše Kenan.

Ističe da je građanin SAD-a postao 2001. te da su mu cimeri na Univerzitetu Hartford priredili “Dobrodošao u SAD“ zabavu.

– Sada imam 36 godina, i radim kao fizioterapeut. Moj otac je u Astoriji, što se nalazi u blizini aerodroma gdje smo sletjeli. Vidjevši muslimane kako bivaju zaustavljani i zadržavani na Kennedy aerodromu, zatim ispitivani, zamišljam kako bi to izgledalo da je takva praksa bila 1993. godine te da smo ja i moja porodica bili vraćeni na Balkan. Vjerovatno ne bismo preživjeli. Shvatio sam koliko smo ja i moja porodica sretni da je SAD primio 169.000 izbjeglica iz BiH. Zahvalan sam crkvi i članovima sinagoge koji su nam pomogli, doktorima i zubarima koji su nas besplatno liječili, te našem dugogodišnjem prijatelju Donaldu Hodgesu koji je bio prvi Amerikanac koji nam je pružio ruku i poželio nam dobrodošlicu u našu novu domovinu – zaključuje u svom pismu Trebinčević.

faktor.ba