Dova za osamnaesti dan ramazana

Allahu moj, učini da u njemu budem svjestan blagodati njegovih praskozorja, prosvjetli mi srce u njemu zrakama svjetlosti njegovih, i učini da svi udovi moji slijede tragove njegove, tako ti svjetlosti Tvoje o Ti koji osvjetljavaš srca istinskih znalaca!

Mi se, nažalost, pretežno ne koristimo blagodatima praskozorja, ni abdesta, ni dove, ni noćnog namaza, obično nam oči gladne a trbuh prepadnut kako će izdržati bez sve te hrane, sokova, voća, kolača do iftara. Čak i oni koji iz opravdanih razloga ne poste, ne trebaju se lišiti blagodati ramazanskih sehura.

Sehur ima svoje posebno svjetlo. Ah ta naša srca! Pustili smo da ih zahvati korozija gafleta. Zašto se sve promjeni, zašto smo postali neprirodni, zašto su nam djeca neprirodna, zašto nam potrebe i sklonosti postadoše neprirodne. Razlog je jasan, sve je to zbog nedostatka svjetlosti, zbog tame u kojoj obitavamo i kojom drugima svjetlost zaklanjamo. Moramo igrati na sve ili ništa, pokušajmo jednom u životu rizikovati. Nemojmo se držati s rezervom, kao u slučaju ukoliko nema ništa da makar osjetim nešto od ovog svijeta. Uđimo u ubudijet Bogu u kompletu, vjerujmo, tada sve i kada bismo htjeli uživati ne bismo mogli, jer kada okusimo, omirišemo zbilju, nije nam do opsjene. Ko bi od vas uživao u najljepše aranžiranoj sofri od plastike? Da li uhvatite sebe kako kada se nađete negdje gdje svira muzika, kako neki organi sami po sebi osjete živost, počnu se sami po sebi kretati u ritmu muzike. Zašto im ne pustimo muziku otkucaja srca koje će kucati otkucajima pokornosti, zašto ne pjevušimo zikr, zašto ne ukrasimo kiraet namaza pa da svaki ud prati tu kompoziciju. Kada se neko u namazu češkao i igrao odjećom. Kada učimo dovu dignimo ruke. Neko je učio dovu jednom rukom a druga bijaše u džepu, sanjao je kako iz jedne izbija svjetlost a druga u tami. Zar možemo kada nam prosači odglume pravog potrebitog čovjeka s obje ruke unešene nama u lice, da ne popustimo i ne udjelimo nešto. U početku čak i kada samo vježbamo, dok dovimo, ta vježba, poniznog, krajnje potrebitog iskača, pomaže, poput nekog aditiva koji pozitivno djeluje na našu dušu, na naš hal. Oni što prose dok ne dobiju ne popuštaju, hajde i mi da dok ne dobijemo svoj hadžet od Boga da ne popuštamo, molimo, plačimo, dovimo. I tako svi organi nek slijede glavni naš organ, tj. srce. Na taj način, na Sudnjem danu nećemo imati bojazni da će naši udovi pri svjedočenju reći bilo šta zbog čega bismo se postidjeli. Ako ste kad radili sa teleskopom, znate da ogledala u njemu moraju biti 100 % usklađena, tek tada dobijate kristalno čistu sliku nebeskog tijela. Mi ako želimo puninu blagodati nema nam druge već sve udove usmjeriti u smjeru u kojem je skrašena naša konačna i vječna sreća, u suprotnom, biti ćemo poput kaleidoskopa, šareni, i bez nekog finalnog oblika, neuhvatljivi, nedefinisani, rasplinuti, izgubljeni i razočarani.

Allahu nuru semavati vel erd. Ako je Bog svjetlost, i ako je Bog svugdje, pa zašto dobar dio vremena provodimo u tami, izgubljenosti. Pomračenje nastaje kada se između izvora svjetlosti i predmeta na koji taj izvor isijava svoju svjetlost ispriječi neki objekat, neko tijelo. Veliki objekat koji nas zaklanja od Božije svjetlosti su naši grijesi, oblak grijeha, magla gafleta, priječe svjetlosti Božijoj da nas miluje svojom toplinom po licu, zato smo hladni, tečnost na niskim temperaturama mijenja svoje agregatno stanje, postaje led, a led nije tečan, zato nam i oči presahle, nema suza, nema čežnje. Pokrenimo se, promjenimo položaj, tražimo ugao u kojem nas samo jedna zraka svjetlosti Božije može podmiriti svjetlom koje led pretvara u vodu života, snop koji će nas oživjeti, svjetlost koja će obuhvatiti naše biće svojom toplinom. Znate onaj lijepi osjećaj kada na dunjalučkoj žegi, popijete gutljaj studene vode, kako se svježina ugodno širi grudnim košem. Ista je stvar sa toplinom svjetla Božijeg, samo što ono zbilja obuhvata i pokreće, privlači i čuva tijelo koje je obasjalo. Bog kao najpravednije biće pruža i daje svima, ali, ako ja okrenem leđa svjetlu Sunca ono nije krivo što će mi oči ostati u sjeni vlastitoga bića. Oni koji spoznaše Boga, osim što primaju oni i šire tu svjetlost, svojom pojavom, svojom skrušenošću, posebnim agregatnim stanjem, koje plijeni prisutne.

bastinaobjave