DOK VEĆINA MLADIH LJUDI ODLAZI IZ BIH U POTRAZI ZA BOLJIM ŽIVOTOM, ARMIN JE ZASUKAO RUKAVE I POSTAO SVOJ GAZDA

Visits: 412 Today: 3

Dok većina mladih ljudi odlazi iz BiH u potrazi za boljim životom, prava rijetkost su primjeri da se neko od njih vrati na selo i bavi se stočarstvom.

Da ih ima pokazuje i 32-godišnji Armin Sipović, koji je na imanju u Hrenovici pokrenuo farmu krava muzara. Njegova četveročlana porodica danas solidno živi od ovog posla, a Armin nijednog momenta nije požalio zbog ovakve odluke.

“Vratio sam se iz Sarajeva u svoje rodno mjesto 2013. godine i kupio krave. Ja sam radio tamo i bio stambeno osiguran, ali sam sve napustio. Kuća u Sarajevu i dalje je tu, zlu ne trebalo. Vratio sam se jer u svom selu nemam ograničenja, slobodan sam, duševno miran, bez frke i neke nenormalne trke, da radim sam za sebe. Sam svoj gazda. To je drastična razlika nego raditi za drugog i nikada mu ne možes naraditi, uvijek malo. Svugdje se mora raditi, ali ovako odmaram kad ja hoću, radim što se mora, nekad više, nekad manje”, priča Armin.

Daleko od grada

Armin je po zanimanju veterinarski tehničar, a radno iskustvo stekao je na farmi Bojnik. Pokrenuti vlastitu farmu nije bilo jednostavno, ali je uz mnogo odricanja ipak uspio.“Prva godina je bila katastrofalna, bukvalno sam bio u minusu, ručno se kosilo, kupilo sijeno za krave, onda vraćanje dugova, čisti minus. Nakon godinu dana počeo sam polako da se krećem prema nuli, a onda sam morao kupiti još jedan traktor, mehanizaciju za sakupljanje sijena i nakon dvije godine borbe tek sam bio na pozitivnoj nuli. Sad sam u plusu, ali i dok sam bio u minusu rahat sam bio, znao sam da mora sve doći na svoje mjesto”, ispričao je ovaj mladić.Sipovići na svojoj farmi imaju 15 grla krava. Arminu i supruzi ponekad pomažu i njegovi roditelji. Posla ima, ali ne žale se.

“U ljetnom periodu ranije ustajemo, muža krava počinje oko šest sati i traje jedan sat, pa ih tjeramo na ispašu i do navečer oko pola 8 nemamo nikakve obaveze oko njih.

Poslije večernje muže pustimo ih u ograđenu livadu, nekih 5-6 dunuma gdje prenoće. Krave spavaju ljeti pod vedrim nebom, zdravije su, ostaju gravidne iz prve, papci im pravilni i obrezani sami od sebe, troše ih hodanjem, nikad još ni jedan slučaj nismo imali upale vimena krave jer vani je manje bakterija koje te upale uzrokuju, i naravno nama puno lakše jer su krave čiste, nema pranja vimena jer su od 24 sata one 22 na livadi slobodne i nema đubreta za čistit i izvlačit iz štale.

Zimi bude više obaveza, krave su u štali, tri puta dnevno im se daje kabasta hrana i dva puta prihrana, đubre se mora izvlačit iz štale kolicima, ali drugog posla nemamo”, priča Armin.

Dnevno na farmi proizvedu oko 150 litara mlijeka, a sve otkupi mljekara Agromilk iz Sarajeva. Sipovićima je u planu nabavka novih grla, ali trenutno nemaju adekvatan objekat.

“Ova štala je ispunjena skroz k’o šibica, potreban mi je veći štalski objekat, ali ću na to sačekati dok prikupimo pare da bez kredita uložimo. Inače u ovom poslu u BPK je slaba podrška, kantonalni podsticaj na nivou godine samo 150 KM po grlu stoke, dok je u Sarajevskom kantonu svaka tri mjeseca to tako, pa općina jedan dio isto daje, zatim Federacija podsticaj za mlijeko, ja to imam samo od Federacije.Ljetos je bilo od organizacije Caritas prvi put sa sufinansiranjem nešto konkretnije. Kad bi bili podsticaji makar aktuelni na našem kantonu lakše bi se gradilo štošta, ovako ide sve polako, al’ ne žalim se, može kako može. Ja ne odustajem”, kategoričan je Armin.

Stočarstvo se isplati

Priče da se od stoke ne može živjeti nisu tačne, ali je činjenica da se mora raditi, smatra Armin.

“Kod nas, općenito na Balkanu kruže priče da se ne isplati držati kravu, ovcu, kokoš i sl. To su sve priče ljudi koji ne žele da rade, da se ‘usmrde’ na stoku, ali voda sve opere osim obraza, a živjeti se solidno itekako može, milioni se ne mogu zgrnuti, ali živjeti se može.

Ja jesam mlad, ali ovo je moj rahatluk, nemam nikakvih pritisaka, nije neki posao da se leđa slome, ponekad angažujemo i radnike na dnevnicu, ali samo ako su veće količine sjena da sami ne možemo stići. Ne mislimo se vraćati u grad jer smo zadovoljni, barem ne ove pameti, jedino ako nam Bog oduzme pamet”, kaže Armin.

Arminu je žao što se ovim poslom nije počeo baviti mnogo ranije, a mladima poručuje da ne napuštaju selo.

“Da sam bar radio za sebe, a ne kojekakve firme pa nikad kraj sa krajem sastaviti, finansijski ni vremenski. Treba stimulisati ljude da ne odustanu od svog rodnog mjesta.

Mladi koji žive na selima nemaju potrebe bježati u grad. Tamo je gore jer ima i na selima posla, samo treba skontati čim se baviti, i para će odmah biti. A kad imaš para upališ auto ideš u grad kad ti volja. U gradovima su prosječne plate od 500 do 800 KM, a ogromni rashodi, režije, ma nigdje vas finansijski nema piše Klix.

Ne sramite se ako ste sa sela, poštene ruke na selu i čist obraz zlata vrijede. Ja ni za šta nisam uskraćen, ljeti mi je cijeli dan na raspolaganju, ako treba na more da se ljetuje više dana, ako možeš priuštiti ljetovanje možeš i čovjeka koji će to raditi dok si ti na ljetovanju, sve je stvar organizacije i želje za ovakvim životom, a ne životom da komšije vide da si ti u gradu ili nekoj drugoj državi, a patit se i oskudjevat od rahatluka i slobode i zdrave prehrane koju sam sebi na selu proizvedeš.

Moj život je odličan i da se ponovo rodim isto bih sve uradio samo bih to počeo još ranije”, poručuje Armin.