Dirljiva ispovijest naše, drage, Raze

Da, i to sam ja. Listajući stari album, pun uspomena iz dana mog djetinjstva, ugledah i ovu sliku. Sjećam se tog dana, kao da je juče bilo. Poželjeh vam prenijeti ovu priču, sa slikom naravno. Ovo je veoma važna slika za mene. Poslijeratna 1998 godina…Prošla su dva dana, otkako nisam išla u školu. Bila sam osmi razred, već curetak. Nisam išla jer nisam imala šta obuti. Nisam imala šta ni obući, ali to je bilo manje važno. Mama se zabrinula, jer dani su prolazili a ja u školu ne idem. Konačno, naljutila se i donese mi cipele. Kaže: “Obuj to i u školu”!
-Ali mama, to su babine cipele…
-Ništa ali, obuj i u školu! Drugih nema!
Taj dan nikad neću zaboraviti. Obula sam ih, plakala do škole i u školi sve vrijeme. Mislim da se to može čak i vidjeti na ovoj fotografiji. Ismijavali su me u školi, jer se jasno vidjelo da su to muške cipele. Mi djeca, nas petero kod kuće, zvali smo ih: Babine cokule. Jer bi zvockale kad se u njima hoda. Zazvonio je veliki odmor. Tad je naš nastavnik fizike, Sead slikao i izrađivao bi slike, ko je želio da ima uspomenu. Slika je koštala jednu marku. Za mene je to bio luksuz, jer nisam imala ni za sendvić da pojedem na odmoru, a kamoli za sliku. Ne znam otkud, ali pojavio se nastavnik ispred mene i kolegice mi. I reče: “Cure, hajde slikam vas. Da imate za uspomenu.” Uslikao je ovu sliku, dao mi je i rekao: “Evo Razo moja, halal bilo.” Razmišljam o tim danima… Da mi je ova pamet, a one godine, nikada suzu ne bih pustila zbog babinih cipela. Gore od toga bila je glad na odmoru. E to se nije moglo trpiti. A bila sam gladna, često. Znam koliko mi treba dok sedam časova ne završi, pa dok kući dođem a išla sam preko 4 kilometra pješice, i molim Boga da je mama kod kuće napravila nešto, i da to sve nisu braća i sestre pojeli. Uvijek bi tako bilo. Nas je sedmero u kući, teško bi se šta sačuvalo od hrane. Sjetih se i svoje najbolje jaranice Nermine, često je znala prepoloviti sendvić sa mnom. I danas smo u kontaktu. Ona je najbolje znala kako sam mrzila te odmore. Nisam mogla podnijeti miris sendvića od mljevenog mesa, koji je mamio i uzmirisao cijelo školsko dvorište, dok su svi oko mene jeli. Iste te godine stavih Allahovom voljom hidžab na svoju glavu. Nosim ga već 20 godina. Zatim, upisah medresu, hvala Allahu. Danas sam majka dvoje djece, studiram, pišem i pričam ženama po cijelom svijetu, realnost i istinu kroz vjeru i svoje knjige: SAMO BUDITE TO ŠTO STE, I KAKVE VAS JE BOG STVORIO. NE STIDITE SE SEBE, I NIKAD NE ZABORAVITE KO STE…BEZ OBZIRA ŠTA POSTALE U ŽIVOTU, KOLIKO DIPLOMA STEKLE, KOLIKO NOVCA ZARAĐIVALE, NE ZABORAVITE: VI U SEBI NOSITE SAMO ONO SA ČIM STE STVORENE, SEBE.
Od 1998 do 2018 godine mnogo se toga desilo u mom životu.
Ali najvažnije od svega, shvatila sam da sve prolazi i da možemo ili naučiti i biti ponosni na to što smo, ili ne naučiti pa se stidjeti i izgubiti sebe kroz život… A sve sam to ja. Tada nisam znala, bila sam buntovna siromašna djevojčica, samo sam željela kao i druge, imati lijepe cipele, ženske…
Sada… Sada razmišljam, neko nije imao oca, a ja sam imala i oca i očeve cipele.

Razija Razo

Muhabet sa Razom