Deset razloga zbog kojih trebamo voljeti Muhammeda, a.s.

Kada me je redakcija internetske stranice “Reading Islam” zamolila da napišem članak koji će navesti deset razloga zašto voljeti Muhammeda, a.s., osjećala sam se zaista izgubljenom. Za muslimanku poput mene jako je teško ˝ljubav prema Poslaniku˝ svesti na deset razloga.

Razmišljala sam i čudila se, kojih deset razloga od milion da navedem? Izgubila sam se u njegovom velikom ljudsko-poslaničkom karakteru. Zaista, nemoguće je svu moju ljubav prema tom divnom čovjeku svesti na samo deset razloga. Još od mog djetinjstva moje srce i duša upijaju ljubav ovog posebnog čovjeka baš kao što moja koža upija egipatsko sunce.

Kao kod bilo kojeg drugog muslimana, njegova ljubav prodire u moj život, nježno poput zraka kojeg udišete i izdišete. Ta ljubav postala je dio mene i ispunila me u tolikoj mjeri da je to neopisivo. Jednostavno je tu, uvijek tu, duboko u moj duši.

Čitatelji bi u ovom trenutku trebali da se pitaju zašto ga toliko volim i zašto na ovaj način? Da li je to zbog toga što svi muslimani “treba”da ga vole? Da li je zato što su mi roditelji govorili još dok sam bila mala da ga volim? Ali, moji roditelji mi nikada nisu govorili da ga volim, nikada o tome nisu pričali. Ne možemo nikome reći koga i šta će da voli.

Nikad nisam mogla procijeniti koliko ljudi vole Muhammeda, a.s. Neki od njih – ne svi – su strastveni sljedbenici čovjeka kojeg nikad nisu vidjeli niti poznavali.

Muhammed, a.s., poslan je cijelom čovječanstvu kao najbolji primjer i uzor. Bio je najstrpljiviji, najprijatniji, najpredaniji i najodgojeniji čovjek u historiji čovječanstva.
Mnogi muslimani govore “volimo ga najviše”, ali ne postupaju shodno svome uzoru. Ljubav bi se trebala ogledati u djelima, a ne u par promrmljanih riječi.

Vratimo se na moj zadatak gdje sam odlučila da izdvojim samo deset razloga koji se odnose na Muhammeda, a.s. Ovi razlozi zasigurno nisu jedini zbog kojih volim ovog divnog čovjeka, ali su to stvari koje su svaki put nanovo bile vrijedne mog divljenja i poštovanja.


1.  Muhammed, a.s.,  i njegova čovječnost

Uvijek ga je krasila dobrota. Smijao se, volio, plakao i osjećao bol. Šetao je, bio u pokretu, jeo i kupao se. Bio je poslanik, ali običan čovjek, a ne melek, tako da je moguće slijediti ga i imati za uzor.
Kada pogriješim ili se ulijenim u činjenju dobra, Poslanikovi primjeri me vraćaju na pravi put.
Samoj sebi kažem: “Bio je toliko plemenit kako bi nama olakšao. Nije mu bilo lahko, ali nije odustajao. Dakle, pokušat ću ponovo i postupat ću kao što je on postupao.”

2.  Muhammed, a.s., i očinstvo

Njegovo očinstvo prema njegovoj kćerki Fatimi me uvijek oduševljavalo. U društvu koje je degradiralo žene i odbacivalo rođenje ženske djece do te mjere da su ih čak žive zakopavali, on je pazio sve svoje kćerke, a posebno Fatimu. Bila je najbliža njegovom srcu. Kadgod bi se pojavila na nekom od njegovih sastanaka, on nikada od nje nije zatražio da ga napusti, iako je bio vrlo zauzet. Ustao bi u znak poštivanja, poželio joj dobrodošlicu kako se ne bi osjećala neprijatno, poljubio je u čelo i napravio za nju mjesta pored sebe.

3. Muhammedova, a.s., odanost Hatidži

Način na koji je nastavio pokazivati svoju ljubav i pažnju prema Hatidži nakon njene smrti u mojim očima bio je odraz velike odanosti. Za vrijeme njihovog života živjeli su u društvu koje je prihvatalo poligamiju, odnosno više brakova za muškarce u kojem se nije znalo za broj žena koje pripadaju samo jednom muškarcu. Iako 25 godina starija od njega, za vrijeme njenog života Poslanik se nikada nije oženio drugom ženom. Poštovao je i volio svoju dragu ženu. Bio je jako tužan u danima nakon njene smrti i pokazivao je svoju čežnju za vremenom provedenom sa njom. Povjeravao se i razgovarao sa njenom najboljom prijateljicom o ˝Hatidžinim dobrim starim vremenima˝.

4. Muhammedova, a.s., strpljivost prilikom smrti njegove djece

Smrt njegove djece uvijek je nanosila bol mom srcu. Možemo mudrovati i propovijedati o strpljenju poslanika, ali da li zaista to i osjećamo? Svaki put se pitam kako je taj brižni i nježni čovjek podnio smrt sve svoje djece, svih osim jednog, u toku svog života. Kako bi se osjećao bilo koji drugi otac u svojim šezdesetim da je na njegovom mjestu, gledajući sebe kako ukopava svoju djecu jedno za drugim?

Poslanikova strpljivost nikada nije u suprotnosti s njegovom tugom i bolom. Osjetio je šta je bol i velika tuga kad je umro njegov sin Ibrahim. Držao ga je u svojim rukama nad njegovom posteljom i plakao. Izgovarao je samo riječi iz kojih se vidjela njegova strpljivost pomiješana s njegovom tugom. Njegova poznata rečenica: ˝Srce tuguje, oči plaču, i zaista smo mi, Ibrahime, tužni zbog rastanka s tobom. Ali mi ne govorimo ništa čime nije zadovoljan Allah, dž.š.˝ Kako tužno!

5. Muhammed, a.s., kao  brižljivi djed

Ovo je uvijek osvajalo moje srce! Kad samo pomislim koliko je zauzet i važan čovjek bio, ali pored svega je imao vremena i prostora na pretek za svoju ljubav prema unučadima. Sama pomisao na to da je petkom, dok je držao govor, napustio govornicu i prekinuo govor pred cijelom muslimanskom publikom – u to vrijeme – sišao i uzeo svoga unuka, iznova me iznenađuje.
Činjenica da drži svog unuka u naručju dok drži govor me zapanjuje. Naime, bio je to duhovni, socijalni i politički vođa jednog naroda! Pitam se šta bi naši djedovi uradili kad bi mi tako iznenada prekinuli jedan od njihovih sastanaka?

6. Muhammedovo, a.s.,  iskreno suosjećanje s drugima

Uvijek bih zastala na primjerima njegovog iskrenog suosjećanja sa drugima. Posebno bih izdvojila njegov odnos prema osjećajima jednog dječaka. Taj dječak je imao pticu kao ljubimca. Kadgod bi ugledao dječaka Poslanik bi ga pitao za njegovu pticu. Jednog dana, Poslanik je našao dječaka kako plače zbog svoje uginule ptice. Zastao je pored dječaka i prekinuo svoje poslove i sjeo pored njega kako bi pokazao svoje suosjećanje s njim. Ostao je dugo vremena tako kako bi ga utješio.
I da nije Poslanik, opet bih ga slijedila zbog ovog divnog primjera. Kakva duša od čovjeka, koji jednostavno ne mari zbog važnih obaveza i sastanaka, već sjeda pored dječaka koji je izgubio svog ljubimca. Ta, nije izgubio majku već običnu pticu. Ali, Poslanik to ne smatra običnim gubitkom. Znao je šta taj gubitak predstavlja za dječaka i suosjećao je s njim.

7. Muhammedov, a.s., osmijeh i smisao za humor

Ovo posebno volim. Možda iz razloga što i sama volim da se smijem i svojim osmijehom širim veseli duh i raspoloženje oko sebe. To je ono što je specifično za mene, moj karakter koji se uklapa u ličnost Poslanika.

Poput njega, tako se i sav ljudski rod susreće s bolom i tugom. Neki ljudi svoje ovosvjetske brige liječe suzama, drugi stalno prigovaraju i ne prihvataju Božije određenje, dok se treći ljute na cijeli svijet. Poslanik nikad nije ovako postupao.

Imao je najviše iskušenja, bio je siroče i siromašan. Izgubio je svoju voljenu suprugu Hatidžu. Svu svoju snagu usmjeravao je na dostavljanje Božije Objave i brigu za novonastalu državu, a da ne spominjemo njegovu ličnu ljudsku patnju.
Ipak, nikada se nije ljutio na ostatak svijeta niti se žalio na ono što mu je Bog odredio. Muhammed, a.s., je jednostavno zadržao svoj osmijeh i nastavio da se brine za druge bez obzira na iskušenja kroz koja je prolazio. Iskreno se molim i nadam da mogu držati ukorak s njim. Nisam sigurna, ali najmanje što mogu je da i dalje pokušavam.

8. Muhammed, a.s., kao  Božiji rob i Njegov sluga

Muhammed, a.s., je najbolji primjer kako služiti Bogu i biti pravi vjernik. Svako onaj ko to želi može se ugledati na njega. Većinu dana je postio, a noći je provodio u dugim molitvama i sve što je radio, radio je s jednim ciljem, a to je zadobiti ljubav svoga Stvoritelja.
Mnogi njegovi prijatelji tražili su da im dozvoli da danju poste, a noći provode u molitvama i ne spavajući, a čak su bili spremni da se ne žene ili odreknu bračnog života sa svojim suprugama, ali Poslanik je odbio njihove zahtjeve.

Obavijestio ih je da posti, ali i da jede, da veći dio noći provodi u molitvi, ali i da spava i da se jednostavno kao i svaki drugi muškarac ženi i uživa u ljepoti bračnog života.
Ako želimo postići dobro, mislim da je ovo mnogo lakši i praktičniji način slijeđenja Muhammeda,  a.s.

Primjer potpunog samoodricanja i nehumanih ekstremnih stavova koje zastupaju svećenici nisu prihvatljivi i pravo rješenje za čovječanstvo. Svaka osoba, bilo da je muškarac ili žena, može slijediti Muhammeda, a.s., i istovremeno biti dobar vjernik i dobra osoba.

9. Muhammedova, a.s., nježnost i milost prema životinjama

Opet nešto što je specifično samo za Muhammeda, a.s., i što me dira u srce je njegova nježnost i milost prema životinjama.
Postupao je prema njima kao da su dio društvene zajednice, kao što bi postupao i s ljudima.
Jedne prilike, dok je bio na putovanju, njegovi drugovi uhvatili su dvije male ptičice. U tom trenutku majka je letjela iznad njihovih glava tugujući za svojom mladunčadi. Muhammed, a.s., je reagovao i pitao ko je to uradio i povrijedio majku uzevši joj njenu djecu. Naredio je da se dvije ptičice istog trenutka vrate njihovoj majci.

Gledao je na životinje kao na bića koja imaju emocije pa je zbog toga zabranio klanje životinje pred drugom životinjom. Naredio je da se životinja brzo zakolje oštrim nožem i udalji od ostalih životinja kako one koje su žive ne bi osjetile strah i paniku. Rekao je da lov i klanje životinja služe samo radi potrebe i ishrane. Zabranio je uzimanje nevine životinje za metu u streljaštvu ili lovu.
Kao ljubitelj životinja i njihov prijatelj koji je osjetio bliskost s njima, shvatam šta ovi postupci predstavljaju za životinje. Volim životinje i one koji su dobri prema njima, a šta tek reći za Muhammeda, a.s., koji je bio najbolji. Bio je Poslanik koji se brinuo za životinje i njihovo psihičko stanje i nikada ih nije gledao kao neosjećajna bića.

10. Muhammedova, a.s., ljubav prema Aiši

Posljednja, ali ne i manje važna stvar je njegova neizmjerna ljubav prema Aiši, koja me jednostavno zapanjuje. Iskreno rečeno, mislim da je ovaj odnos romantičniji i topliji od svih drugih ljubavnih priča koje su obilježile historiju i književnost. Ovo je stvarnost!
Mnoge takve priče su samo novele, pripovijetke i jednostavno obične priče.
Ali ljubav između Muhammeda, a.s., i Aiše je bila istinska i stvarna  ljubav. Oni su tu ljubav živjeli, njegovali i prakticirali u svom svakodnevnom životu. Muhammed, a.s., volio je Aišu i bio pažljiv prema njoj, a ona mu je uzvraćala u istoj mjeri.

Ona je kao i svaka druga normalna žena bila ljubomorna, što je i pokazivala. On je također osjećao ljubomoru kao i svaki drugi normalan muškarac, što je i pokazivao. Bili su obični ljudi u svojoj ljubavi, a ne meleci.

Uvijek se sjetim njegove navike pijenja nakon nje i zastanem smijući se tom njegovom običaju.
Kad bi ona završila s pijenjem, uzeo bi posudu i na njoj tražio dio koji je dotakao njene usne. Zatim bi pio s istog mjesta gdje su bile njene usne. Jednostavno je uživao u njenoj toplini koju mu je pružala. Ipak, unatoč njegovoj velikoj ljubavi i naklonjenosti prema njoj, nikad nije dozvoljavao da zbog toga zanemari svoje obaveze kao Poslanik i Božiji rob. Napustio bi toplu postelju i u pola noći tražio njenu dozvolu da obavi molitvu. Nježno bi je upitao: ˝Dopusti mi da provedem malo vremena sa svojim Gospodarem moleći Mu se.˝ A ona bi ga nježno i milo pustila. Njegovali su svoju ljubav u svakom trenutku i pokazivali je u svakom postupku. Njihova ljubavna priča se ne završava u veselim trenucima, ona traje sve dok ne preseli na drugi svijet.

Zaprepastio me je i potresao moje srce trenutak Poslanikove smrti. Bilo je to kad je odabrao da na drugi svijet preseli u njenoj sobi. Odlučio je da ide kod nje kad je osjetio da mu se smrt približava. U trenutku ispuštanja duše smješta svoju glavu među njene ruke i odlazi na drugi svijet. Njen zagrljaj bio je posljednje čime se susreo na ovom svijetu.

I pored svega, toliko malo ljubavi za čovjeka koji zaslužuje mnogo više! Nikako nisam zadovoljna!
Ipak, moram sažeti ono što želim reći. Traženo je da napišem deset razloga i deset sam napisala. Znam, tako malo sam napisala za čovjeka o kome bi trebalo napisati stotine razloga zbog kojih ga treba slijediti. Ali historija je zapisala stotine i hiljade knjiga o ovom velikom čovjeku. A historija će sačuvati napisano. On je čovjek kojem  nije potrebno moje pisanje. Ja sam ta koja imam potrebu da pišem o čovjeku koji mi  je ukazao na pravi put.

Možda je ovo razlog zbog kojeg ga toliko volim.

Neka je na tebe Božiji mir i blagoslov moj voljeni Poslaniče.

Napisala: Dalia Salaheldin*
Izvor: ReadingIslam
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba

*Dalia Salaheldin je dvojezični pisac, pjesnik i osnivač internetske stranice Reading Islam.
Lokalna je aktivistkinja koja je proputovala svijet i od 1992. godine, studirala je islamske nauke u Egiptu. Predstavnik je i član uredništva, te saradnik internetskih stranica ReadingIslam.com i IslamOnline.net. Trenutno podučava Kur’anu i arapskom jeziku nearape na Američkom univerzitetu u Kairu. Specijalizirala je interkulturalne i međureligijske odnose, diplomirala novinarstvo i masovne komunikacije. Magistar je arapskog jezika (koji je strani jezik na Američkom univerzitetu u Kairu).

IslamBosna

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.