Danas sam klanjao dženazu namaz jednoj bebi. Imala je samo pet dana.

Priča prva: Danas sam klanjao dženazu namaz jednoj bebi. Imala je samo pet dana. Toliko joj je Allah propisao nafaku na Ovome svijetu. Samo da se pojavi, da znamo za nju i da ode. Da se vrati svome Stvoritelju. Ema joj je bilo ime, od kur’anskog Emetun – robinja, a svi smo Allahovi robovi.
Danas dok sam stajao iznad tog malog tabuta, kao posljednja dženaza u nizu od petnaestak dženaza, mislio sam o tome i gledao te tabute u kojima se umrli ljudi vraćaju. Poredani tabuti i na samom kraju jedan malecki. Kao da ne pripada tom nizu i tom redu. Tražio sam smisao u tome, ali još više sam tražio snage da tekbire izgovorim glasno, jer stisnuto grlo me je gušilo, a u veličanju Boga krije se jedini smisao svega, jer samo On zna zašto bebe umiru. Ova je imala srčanu manu, operisana je u Beogradu, uzalud. Ema je preselila. Ali, ne umire se od bolesti, zar ne? Ne umire se ni onda kada vas drugi odbace i ostave. Pa makar to uradili i najbliži. Jedna druga mala beba je preživjela u nedjelju, koja je bila bačena u kontejner, od strane svojih najbližih. Monstruma. Ona je ipak imala jaču i veću nafaku, bez obzira što niko o njoj nije brinuo. Allah brine o svima.
Nad malom humkom stajali smo kao nad džennetskim parčetom. Uputio sam riječi utjehe tužnim roditeljima, porodici i prijateljima. Naravno i sebi. Koliko sam mogao. Nebo je bilo sivo. Znam, to su niski sivi oblaci. Koji pritišću. Iznad njih je azurno i čisto nebo. U tom prostranstvu čiste duše putuju.
Ema nas tamo čeka, pred džennetskim kapijama, kao i sve čiste i dobre duše.
….
Priča druga: Noćas na jaciju namaz došao mi je ahbab Haris da idemo njegovoj kući da proučim ezan i ikamet, ašere i dovu njegovoj tek rođenoj kćerci. Dali su joj ime Alejna (Nek’ bude rahmetullahi alejna ve berekatuh – Allahova milost na nas i Njegov blagoslov!). Kad sam je uzeo u ruke i primakao sebi da joj tiho proučim ezan i ikamet na uho i podsjetim tu čistu dušu na zavjet koji smo još u ezelu dali i emanet preuzeli – malo se kao vrtila, a onda se na riječi Šehade potpuno smirila i kao da mi dade znak svojim maleckim tijelom: “U redu je, hodža, samo uči! To je to!”
Učio sam tiho a ona je bila mirna i predana. Njeno tijelo i duša. Kao što su inače sve bebe takve, te čiste duše.
Mislio sam o tome, kako sam danas tužan stajao i učio dovu nad “nepomičnom” džennetskom pticom, a odmah noćas sam bio radostan dok sam u svojim rukama držao slatku bebu kojoj sam dovu učio za svaki hajr.
Allahovo je određenje sve, On stvara smrt i život, On zna sve i ništa nije izgubljeno. Neku sreću imamo odmah, neka nas čeka da joj dođemo, a neka se sreća iza tuge krije. Kod Allaha je sigurno utočište svakome i sve je kod Njega na čuvanju. I ono što je tu s nama i ono što nije. Sve je kod Njega na čuvanju.
Muhamed Velić, 4.1.2018.