Da li šejtan stanuje u međi?

Nakon rodbine, najbliže osobe čovjeku su njegove komšije.Štaviše, često su komšije čovjeku bliže i od rodbine, jer su oni prvi koji mogu čovjeku priteći u pomoć. Kada bi se desila poplava ili požar, ili kada bismo se povrijedili, komšije su prve koji nam mogu pomoći, jer često rodbina ne živi tako blizu. Stoga je uistinu tačno da kome Allah želi dobro pokloni mu dobrog komšiju.Međutim, danas svakodnevno komšijski odnosi se ugrožavaju zbog materijalističkih razloga i sitnih poriva koji odgovaraju bezobzirnim ljudima. Naročito se komšijski odnosi dovode u pitanje kada je posrijedi linija koja razdvaja našu imovinu od komšijine. U tom kontekstu često nam se ponavlja: “Šejtan stanuje na (u) međi”.Prenosi se da je Amr ibn el-As jednom zaklao ovcu, pa je nakon toga tri puta upitao: „Da li ste išta dali našem komšiji Jevreju?“, a zatim je rekao: „Čuo sam Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi we selleme, kako kaže: „Džibril mi je konstantno oporučivao lijep odnos prema komšiji da sam pomislio da će on biti nasljednik moga imetka!“Ako pogledamo kakav je odnos bio prema nemuslimanu komšiji, kakav je tek bio prema muslimanu. Gdje su ashabi, a gdje smo mi… Koliko imamo komšija za čije stanje uopšte ne znamo? A još gore – ako nas ne zanima.„Tako mi onoga u čijoj ruci je moja duša, rob nije potpunog imana sve dok ne volio svome komšiji – ili je rekao – svome bratu, ono što voli i samome sebi!“, bilježi se hadis kod Muslima.                                                                                                           preporod.com

Pročitajte još: Kako izgleda šejtan?

Na osnovu kur’anskih kazivanja, da se zaključiti da je Iblis (šejtan) pripadao skupini koja je živjela na Zemlji prije stvaranja i spuštanja čovjeka na Zemlju. Nakon što su počeli pustošiti Zemlju i sijati smutnju, Allah ih je zamijenio Ademom, a.s., i njegovim potomstvom, tj. ljudskom vrstom.
Prema Ibn Abbasu, r.a., i skupini ashaba i učenjaka iz prvih generacija, Iblis je imao vlast i moć na Zemlji, pa su on i njegova skupina počeli činiti nered na Zemlji i krv prolijevati.Možda na to aludira ajet u kojem se spominje pitanje meleka upućeno Allahu, dž.š., u vezi stvaranja čovjeka i njegovog postavljanja za namjesnika na Zemlji: “Zar će ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv prolijevati?” (El-Bekara, 30.) Naime, meleki nisu ništa znali o čovjeku, ali su postavili takvo pitanje jer su već bili svjedoci smutnje, neprijateljstva, brutalnosti i prolijevanja krvi od strane Iblisa i njegove skupine.
Nije ni čudno, dakle, da se suština Iblisove izopačenosti krije u oholosti (aroganciji), odbijanju da se pokloni Ademu i suprotstavljanju Allahu, dž.š., i Njegovom zakonu i mudrosti, te da je oholost jedna od glavnih prepreka za ulazak u Džennet, kao što dolazi u hadisu: ”U Džennet neće ući onaj u čijem srcu bude i trun oholosti.” (Muslim)
Nije čudno da sebičnost, uznošenje, gordost, odnosno isticanje našeg jastva, znače negaciju robovanja Allahu, dž.š., na šta aludira ajet u kojem Iblis odgovara Allahu, dž.š., zašto se nije poklonio Ademu, kazavši: ”Ja sam bolji od njega.” (El-A’raf, 12.)
Kao što nije čudno da je poniznost odlika iskrenih vjernika koji su Allahu bliski, da je zavidnost najgora bolest koja sprječava prihvatanje Istine i njeno slijeđenje, kao što su učinili Židovi kada su odbili Muhammedov, s.a.v.s., poziv u islam: ”Iz lične zlobe svoje, iako im je Istina poznata.” (El-Bekara, 109.), te da su odvratni rasizam, hvalisanje porijeklom i plemenskom pripadnošću, razlog širenja velikog nereda na Zemlji, jer su zasnovani na šejtanskoj logici koja se manifestira kroz njegove riječi: ”Mene si stvorio od vatre, a Adema od ilovače.” (El-A’raf, 12.)Dakle, teško je naći nekoga da mnogo govori o svome porijeklu i svojoj lozi, a da nije ubijeđen da je njegovo pleme i njegova porodica bolja i vrjednija od drugih.
Međutim, Allah, dž.š., nije odlikovao Adema, a.s., na osnovu ilovače ili biti od koje je stvoren, već na osnovu uzvišenog, melekskog duha koji je udahnuo u njega i koji ga je pretvorio u plemenito i odabrano ljudsko biće, koje je osposobljeno i dostojno da bude nosilac Božanske poslanice.
Nije iznenađujuće ako kažemo da je pogrešna, proizvoljna i pristrasna usporedba na osnovu porijekla, ugleda i sl., jedan od najvažnijih uzroka neprijateljstva i nepravde među ljudima i njihovog nesretnog života.
Koliko je muževa napustilo svoje supruge, zbog uspoređivanja svojih supruga, u fizičkom smislu, sa drugim ženama, zaboravljajući na njihovu duhovnu ljepotu, strpljivost, čednost, privrženost i potpunu odanost.
Koliko je onih koji se zacrvene od bijesa zbog nadmoći drugih ljudi, jer vjeruju da su oni bolji od njih i da ovi nisu zaslužili takav ugled, a zaboravljaju da su blagodati u Allahovoj ruci i da ih On daje kome hoće.

Iblis nikada nije bio melek

Iblis nikada nije bio melek, već on pripada džinskom rodu. Takav stav prenosi se od Ibn Abbasa, Hasana el-Basrija i Katade, a preferiraju ga i brojni komentatori Kur’ana. Njega povezuje sa melekima to što se Iblis rasrdio na meleke zbog toga što su učinili sedždu i poklonili se njegovom protivniku, Ademu, a.s., onome koji će biti predvodnik na Zemlji.
On je znao da sedžda Ademu sugerira i implicira vlast, vođstvo, potčinjenost Ademu, čuvanje, zaštitu i mnoga druga uzvišena značenja, pa se pobunio protiv Božanske naredbe i konsenzusa meleka (svi su se poklonili Ademu), te je on odbio učiniti sedždu i naklon Ademu, odnosno, odbio je izvršiti direktnu Allahovu naredbu. Tako je Iblis postao simbol neostvarene vlasti ili države, koja je zvanično poražena, ali koja konstantno pokušava vratiti svoje postojanje.Kada je Allah upitao Iblisa – onda kada je Iblis dozvolio sȃm sebi Allahovu kaznu u vidu udaljavanja od Allahove milosti i prokletstva, zbog samoobmane, zadivljenosti samim sobom, ubjeđenja u vlastitu superiornost i vrijednost, – : ”Šta te navelo da se ne pokloniš onome koga sam sobom stvorio?” (Sād, 75.), tada mu je, također, na Iblisovu molbu, ostavio roka do Sudnjega dana i dao mu je ”vlast”: ”…jedino nad onima koji njega za zaštitnika uzimaju i koji druge Allahu ravnim smatraju.” (En-Nahl, 100.)
Zbog toga je šejtan i nazvan Iblis, jer je to ime izvedeno iz riječi: udaljavanje, srdžba, neposlušnost i odbijanje. Šejtan je zapravo tada dobio novo ime, Iblis, a prije tog sudbonosnog događaja, kako dolazi u nekim predajama, zvao se Azāzἶl.
Od tada se Iblis u potpunosti posvetio zavođenju Adema, a.s., i njegovog potomstva. Poznavajući ljudsku narav, Iblis neprestano pronalazi slabe tačke kod ljudi, odvraća ih od dobra a podstiče na svako zlo, pa se kod njih povećavaju i ukrupnjavaju negativna svojstva, tako da postaju dominantna, poput: pohlepe, straha, kukavičluka, škrtosti, razbludnosti, neprijateljstva i sl.                                                                                                                                                                             Piše: Dr. Selman el-Avde
Preveo i prilagodio za saff.ba: Abdusamed Nasuf Bušatlić