Čudesna moć iskrene dove i stalnog zikra

Visits: 2977 Today: 2

Piše: dr. Ali el-Sallabi/Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Svemogući Allah obradovao je Svog poslanika, Zekerijaa, alejhi selam, uslišavanjem njegove dove, objavivši: ”I dok se on u hramu stojeći molio, meleki ga zovnuše: ‘Allah ti javlja radosnu vijest: rodit će ti se Jahja, koji će u Allahovu knjigu vjerovati, i koji će prvak biti, i čedan, i vjerovjesnik, potomak onih dobrih.’

‘Gospodaru moj’, – reče – ‘kako ću imati sina kada me starost ophrvala, a i žena mi je nerotkinja?’ – ‘Eto tako’, – reče On -, ‘Allah čini što On hoće.’” (Ali Imran, 39.-40.)

Uslišana je dova koja je izvirala iz čistog srca čovjeka koji je svoju nadu vezao za Onoga Koji sve čuje i Koji je moćan da usliša dove kad god želi. Meleki su obradovali Zekerijaa, alejhi selam, da će mu se roditi dijete, i to sin čije je ime bilo poznato prije njegovog rođenja (Jahja), kao i njegova svojstva: čestitost, plemenitost, čednost koja znači kontroliranje svojih strasti i čiji su postupci daleko od ishitrenosti, vjernik koji potvrđuje i vjeruje u ono što mu dolazi od Allaha i plemeniti Allahov poslanik.

Uslišavanje Zekerijaove, alejhi selam, dove nije spriječilo ni ono što ljudi zovu uobičajenim prirodnim zakonom i misle da je volja Svemogućeg Allaha vezana ovim zakonom. Sve što čovjek vidi i smatra zakonom ne izlazi iz okvira relativnosti – nije apsolutno ni konačno – i njegov ograničeni um ne može doprijeti do konačnog zakona i spoznati apsolutnu istinu.

Stoga bi bilo prikladno da čovjek bude pristojan i ponizan prema Allahu, dželle šanuhu, i da se drži granica svoje prirode i svojih mogućnosti, da se ne bi izgubio lutajući po bespućima života bez dokaza, govoreći i nagađajući o tome šta je moguće, a šta je nemoguće, te stavljajući Allahovu apsolutnu volju u okvir svojih iskustava, odluka i neznatnog djela.

Allahov odgovor i trenutačno uslišavanje dove iznenadilo je i samog Zekerijaa, alejhi selam, jer je i on u svakom slučaju bio samo ljudsko biće i poželio je da od svog Gospodara sazna kako se ta čudesna pojava dogodila u odnosu na zakonitosti koje su poznate ljudima, pa je rekao: ”Gospodaru moj,” – reče – “kako ću imati sina kada me starost ophrvala, a i žena mi je nerotkinja?” – “Eto tako”, – reče On -, “Allah čini što On hoće”. (Ali Imran, 40.)

Allah, dželle šanuhu, mu objavljuje da On s lahkoćom čini što hoće i da će mu podariti sina iako je doživio duboku starost, a njegova žena je nerotkinja, jer kod Allaha nema ništa čudno i nemoguće, već je sve što se dešava posljedica usmjeravanja Njegove volje, a Allahova volja je apsolutna i oslobođena od svih ograničenja.

Zbog njegovog iznenađenja (začuđenosti) i intenziteta njegove žudnje da se ispuni radosna vijest, Zekerija, alejhi selam, traži od Uzvišenog Allaha neki znak i Allah mu objavljuje da je znak ispunjenja radosne vijesti to što tri dana neće moći govoriti sa ljudima, ali kad veliča Allaha, neće imati nikakvih problema s govorom.

O tome je Uzvišeni Allah objavio: ”Gospodaru moj,” – zamoli on – “daj mi neki znak!” – “Znak će biti” – reče – ”što tri dana s ljudima nećeš moći govoriti, osim znakovima. I često spominji Gospodara svoga i hvali Ga krajem dana i izjutra!” (Ali Imran, 41.)

Ovdje je kontekst zanijemio, i svi znamo da je zaista bilo tako. Zekerija, alejhi selam, je u trenu doživio i vidio kod sebe nešto neuobičajeno, nešto što nije bilo poznato u njegovom životu, niti u životu drugih ljudi. On zna da je njegov jezik isti onaj jezik kojim se on svakodnevno obraćao ljudima, ali je on odjednom spriječen da govori s ljudima, a kad veliča Allaha i čini ibadet, onda nema te smetnje. Pa, koji onda zakon upravlja ovom pojavom?

To je zakon manifestacije i djelovanja Vrhovne volje i bez tog zakona se ne može objasniti to čudo i ta neuobičajena pojava, kao ni činjenica da je Zekerija, alejhi selam, dobio sina Jahjaa u dubokoj starosti, a žena mu bila nerotkinja.

Taj znak je bio pravo čudo (mu’džiza), jer je Zekerijaov narod znao da je on izuzetno elokventan i da tečno govori, i znali su da njegov jezik nema nikakvih nedostataka i anomalija, ali nakon što je obradovan rođenjem sina, oni su se čudili kako ne može s njima razgovarati osim simbolima, aluzijama i znakovima, i to je trajalo tri dana i tri noći.

U toku ova tri dana, Zekerija, alejhi selam, prolazio je kroz dva stanja.

Naime, kada je bio sâm i kada ga niko od ljudi nije mogao čuti, nije imao nikakvih problema sa govorom i on je sasvim normalno učio dove i veličao Allaha, i čuo je sebe kako razgovjetno izgovara riječi zikra.

A kad bi izašao među svoj narod i kad bi želio razgovarati s njima i obratiti im se u svojstvu Allahovog poslanika, nije to mogao učiniti, jer bi njegov jezik zablokirao mimo njegove volje, pa im se obraćao simbolima, sugestijama i aluzijama.

Ovo ukazuje na to da su simboli i geste okom ili rukom oblici govora i svojevrsni vid izražvanja (tzv. neverbalna komunikacija). Onaj ko nije u stanju da govori, već koristi pokrete glave, očiju, usana ili ruku, on ovim simboličnim pokretima i gestama izražava ono što je u njemu samom, a slušalac to razumije onako kako ga razumije i kad govori.

Allah, dželle šanuhu, naredio je Zekerijau, alejhi selam, da Ga se mnogo sjeća tokom ova tri dana, i objavio mu je da njegov jezik neće spriječiti od slavljenja i veličanja Allaha. U citiranom ajetu iz sure Ali Imran spominju se dva kraja dana: ”I često spominji Gospodara svoga i hvali Ga krajem dana i izjutra!” (Ali Imran, 41.), pa ako Allaha veliča u jutarnjim i večernjim satima, to znači da Ga spominje i veliča tokom cijelog dana.

Arapski izra el-‘ašijj (العشي) koji je spomenut u ajetu, označava vrijeme od trenutka kad sunce pređe polovicu neba, pa do zalaska sunca, a izraz el–ibkar (الإبكار) označava vrijeme od izlaska sunca do popodneva.

Zekerija, alejhi selam, uprkos spriječenosti i nemogućnosti govora, nastavlja veličati Allaha, dželle šanuhu, i naređuje svom narodu da to isto čini, ukazujući im određenim znakovima iz kojih su oni razumjeli naredbu i podsticaj na stalni zikr i veličanje Allaha.

Allah je podario Zekerijau, alejhi selam, pored drugih blagodati, i blagodat šutnje, a u šutnji se kriju razmišljanje i pouka, kao što ga je uputio na stalni zikr i veličanje Allaha, tako da su se kod njega spojile dvije blagdati istovremeno: veličanje Allaha i razmišljanje (zikr i fikr).

Zikr i veličanje Allaha je jedno od najboljih djela, najuzvišenije stanje i najveličanstvenija bliskost, i zikr je potreban u svakoj situaciji sve dok vjernik ne učvrsti vezu sa Allahom, a Zekerija, alejhi selam, činio je zikr i veličao Allaha čak i kad nije bio u stanju da govori s ljudima.

Zikr je jedan od najlakših ibadeta koji Allah voli i obilato nagrađuje, kao što se prenosi u hadisu: ”Dvije su riječi lahke na lisanu (jeziku), teške na mizanu (vagi Sudnjega dana) i drage Er-Rahmanu (Milostivom Allahu): Subhanallahi ve bi hamdihi, subhanallahil-Azim.”

Stoga nije čudo što je Zekerija, alejhi selam, nastavio pozivati svoj narod da čine zikr i veličaju Allaha, i onda kad nije mogao govoriti, već im je ukazivao na to određenim simbolima i sugestijama koje su oni razumjeli, kao što je objavljeno u ajetu: ”I on iziđe iz hrama u narod svoj i znakom im dade na znanje: ‘Hvalite Ga ujutro i navečer!’” (Merjem, 11.)

Tj., ukazao im je na to da trebaju nastaviti veličati Allaha u svakom vremenu.

saff.ba