Čovjek kojeg niko nije pobijedio u hrvanju osim Muhammeda, s.a.v.s.

Piše: Dr. Ragib es-Serdžani Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić/ Saff.ba

Ovo je priča o jednom Kurejšiji, iz vremena kada je bio paganin, idolopoklonik, a koji je bio izrazito krupan, stasit i fizički jak čovjek. Nikada ga niko nije nadhrvao i oborio na zemlju, a ono po čemu se izdvajao i razlikovao od svojih savremenika, bila je upravo njegova snažna fizička konstrukcija. On je bio ubijeđen da je u njegovom atletski građenom tijelu svo njegovo bogatstvo i ugled. Međutim, Allahov Poslanik, s.a.v.s., u njegovom izvajanom mišićavom tijelu vidio je kapiju do njegovog uma i duše. Zato je smatrao da nema smetnje ni štete da pokuca na tu kapiju, možda će ga Allah uputiti. Da bi pridobio njegovo srce, Muhammed, s.a.v.s., primijenio je metod natjecanja i igre i niko ne može poreći da se, u slučaju tog idolopoklonika, nije radilo o igri.Naš junak zvao se Rukkâne bin Abd Jezid bin Hišam bin Abdul-Mutallib bin Abdul-Menaf. Jedan je od arapskih vođa koji je bio poznat po svojoj snazi. Bio je arapski vitez i spominje se da ga nikada niko nije pobijedio i da nikada ni pred kim nije pognuo glavu.Historičar Ibnul-Esir, o njemu je zabilježio sljedeću predaju: ”Poznato je da se Rukkâne hrvao sa Muhammedom, s.a.v.s., i da ga je jedino Muhammed, s.a.v.s., pobijedio, dva ili tri puta. Rukkâne je bio jedan od najsnažnijih i najjačih Kurejšija ikada. Primio je islam prilikom oslobađanja Mekke. Umro je u vrijeme halife Osmana, r.a., a u nekim predajama se spominje da je umro četrdeset i druge hidžretske godine, u vrijeme hilafeta Muavije, r.a.” (Ibnul-Esir, Usudul-gabe, 1708. str.)

Nepobjedivi Rukkâne osjetio gorčinu poraza

Ibn Ishak veli: ”Pričao mi je moj otac, Ishak ibn Jesar, da je Rukkâne bin Abd Jezid bio najsnažniji Kurejšija. Jedanput ga je Muhammed, s.a.v.s., sreo na mekkanskom brežuljku i obratio mu se riječima: ‘Rukkâna, zar se ne bojiš Allaha, zašto ne prihvatiš ono u šta te pozivam?’ Rukkane je odgovorio: ‘Da znam da je istina to u šta me pozivaš, ja bih prihvatio.” Muhammed, s.a.v.s., mu je na to rekao: ‘A šta ako te pobijedim u hrvanju, hoćeš li tada shvatiti da je ono u šta pozivam istina?’ ‘Da’, odgovorio je Rukkâne. ‘Hajde onda da se pohrvemo’, rekao mu je Muhammed, s.a.v.s. Rukkâne je odmah krenuo prema Poslaniku, s.a.v.s., da ga zgrabi i baci na zemlju, ali se, umjesto Poslanika, s.a.v.s., na zemlji našao Rukkâne. Nije mogao da povjeruje šta mu se desilo, pa je zatražio od Poslanika, s.a.v.s., da ponove hrvanje. Poslanik, s.a.v.s., je pristao i ponovo ga je oborio na zemlju. Tada je Rukkâne rekao: ‘Muhammede, tako mi Allaha, ovo je pravo čudo! Zar ti mene da oboriš na zemlju?!’ Muhammed, s.a.v.s., mu je odgovorio: ‘Hoćeš li da ti pokažem nešto što je čudnije od toga i hoćeš li me nakon toga slijediti?’ ‘A šta je to?’, upitao je Rukkâne. Poslanik, s.a.v.s., rekao je: ‘Želiš li da pozovem ono tamo stablo i da mi ono dođe?’ Rukkâne je začuđeno rekao: ‘Pozovi ga!’ Muhammed, s.a.v.s., je pozvao stablo i ono je došlo i stalo ispred Poslanika, s.a.v.s., a zatim mu je naredio da se vrati na svoje mjesto i ono se vratilo. Nakon toga, Rukkâne je kao izvan sebe otrčao u svoje pleme i kada je došao među ljude, uzviknuo je: ‘O pripadnici plemena Abdul-Menaf, sa Muhammedom možete opsihriti cijelu Zemlju. Tako mi Allaha, nisam vidio većeg sihirbaza od njega!’ Zatim ih je obavijestio o onome što je vidio.” (Ibn Hišam, Sira en-nebevijje, I/390-391.)

A u predaji koju je zabilježio El-Belazuri, spominje se da je Rukkâne, nakon što se vratio sa jednog putovanja i čuo da Muhammed, s.a.v.s., poziva u islam, tražio od Muhammeda, s.a.v.s., da se pohrve sa njim. Naime, oni su se sreli na jednom mekkanskom brežuljku, pa je Rukkâne rekao: ”Rođače, čuo sam neke stvari o tebi. Ja te nikada nisam smatrao lažovom, pa ako se pohrveš sa mnom i pobijediš me, znat ću da govoriš istinu.” Nakon toga su se hrvali tri puta i svaki put ga je Muhammed, s.a.v.s., oborio na zemlju. Onda je Rukkâne otišao Kurejšijama i rekao: ”Ovaj čovjek je sihirbaz i ako hoćete možete s njim opsihriti koga god hoćete.”Ebul-Jakzan prenosi da je Rukkâne, nakon oslobađanja Mekke, rekao Muhammedu, s.a.v.s.: ”Allaha mi, znao sam, nakon što si me pobijedio u hrvanju, da si pomognut sa nebesa.” Primio je islam i otišao da živi u Medinu gdje je i umro u vrijeme hilafeta Muavije, r.a. (El-Belazuri, Ensabul-ešraf, I/155)Zabilježeno je da se Muhammed, s.a.v.s. hrvao i sa drugim mekkanskim junacima osim Rukkâne, a jedan od njih bio je i Rukkânetov sin Jezid.

Naime, Ibn Abbas prenosi da je Jezid ibn Rukkâne došao sa stadom od trista ovaca kod Poslanika, s.a.v.s., i rekao mu: ”Muhammede, hoćeš li da se pohrvemo?” Poslanik, s.a.v.s., odgovorio je: ”A šta dobijam ako te pobijedim?” Odgovorio je: ”Stotinu ovaca.” Pohrvali su se i Muhammed, s.a.v.s., ga je oborio i dobio stotinu ovaca. Jezid je tražio da to ponove, pa ga je Poslanik, s.a.v.s., ponovo oborio i dobio još stotinu ovaca. Jezid je tražio da se pohrvu i treći put, pa ga je Poslanik, s.a.v.s., i treći put oborio. Nakon toga Jezid ibn Rukkâne je rekao: ”Muhammede, nikada me niko u životu nije pobijedio u hrvanju osim tebe. Znaj, meni nije bilo mržeg čovjeka od tebe, a evo sada izjavljujem da nema drugog boga osim Allaha i da si ti Njegov rob i Njegov Poslanik.” Muhammed, s.a.v.s., se obradovao njegovom primanju islama i vratio je Jezidu sve ovce koje mu je bio uzeo na osnovu pobjede u hrvanju. (Ibn Abdul-Berr, El-istīâb, 2770 str.)

Zašto ne slijedimo Poslanikov, s.a.v.s., sunnet u da’vi?

Ovim svojim postupkom, Muhammed, s.a.v.s., je želio pridobiti Rukkânu za islam, želio je da otvori kapije srca u tom snažnom, mišićavom tijelu i da ga oslobodi. Time je Muhammed, s.a.v.s., održao lekciju ummetu u kojoj se razotkriva iskonska potreba ljudi, pa tako i Kurejšija, za tevhidom i spoznajom Allaha, dž.š. Jer, Kurejšije makoliko njihova srca bila tvrdokorna i makoliku silu provodili, bili su slabi i jadni, i bili su potrebni nekoga ko će ih izvesti iz tmina neznaboštva i paganizma. Zbog toga je Muhammed, s.a.v.s., koristio svaku priliku i sve dozvoljene metode da ih oslobodi robovanja idolima i da im ukaže na put istinske slobode i spasa na oba svijeta.Međutim, šta reći kada postoje ljudi, koji su, navodno u ime islama, zaboravili ili se prave da su zaboravili ovaj Poslanikov, s.a.v.s., postupak i igru i natjecanje sa Rukkânetom koji nije bio musliman, već idolopoklonik?! Šta reći kada postoje muslimani koji smatraju da blagost i samilost nisu dozvoljeni osim prema muslimanima, odnosno prema onima koji su dosljedni u slijeđenju Poslanikovog, s.a.v.s., sunneta, a da su samo strogost, srdžba i neprijateljstvo rezervirani za nemuslimane?!Takvi vrše vlastitu selekciju ljudi, a pri tome zaboravljaju na važnije stvari i prioritete. Zabarovaljaju na islamsko bratstvo i pokušavaju da se oslobode zahtjeva tog bratstva. To je sklonost i postupak koji se pokušava umotati u oblandu vjere, a Muhammed, s.a.v.s., je praktično pokazao kako se, na temelju Šerijata, treba odnositi prema ljudima.

On je bio tolerantan i nasmijan i nikada se nije svetio radi sebe, niti je koristio greške onih koji su mu zulum činili kako bi likovao nad njihovim porazom. Umjesto toga, on je pokazivao samilost i blagost i nije zaboravio rodbinsku vezu i njenu nepovredivost, iako se njegovo vjerovanje u potpunosti razlikovalo od vjerovanja idolopoklonika Mekke. A primjenjivao je takvu metodu, jer je on bio zadužen da im prenese poslanicu, jednom po jednom. Kao što je bio zadužen da na putu pozivanja u islam bude strpljiv, pa makar svi ljudi na Zemlji bili nevjernici i ustrajavali u svome nevjerstvu.Eto, to je ta suštinska razlika između Muhammeda, s.a.v.s., i muslimana koji primjenjuju spomenute, pogrešne metode u da’vi. Oni žrtvuju malo, a očekuju mnogo i ljute se ako ne uspiju u svom pozivu, a Muhammed, s.a.v.s., se umarao, žrtvovao i saburao na svim iskušenjima i nije očekivao ništa ni od koga. Već je isključivo očekivao nagradu od Allaha.