BORBE TINEJDŽERKE S RAKOM: SHVATILA SAM DA VRIJEDNOST NIJE U SPOLJAŠNJEM IZGLEDU

Počelo je u školi, kada sam primjetila neobičnu izraslinu na ruci. Zabrinuti profesori su pozvali moga oca i posavjetovali nas da posjetimo ljekara. Nakon posjete hitnoj, izvršenih glavnih nalaza i nagađanja ljekara šta bi moglo biti – jer se i oni prvi puta sa tim susreću, šalju me za Zenicu na obimnije pretrage. Isti slučaj me zadesio i u Zenici, gdje ni tu ljekari nisu znali sa cime se susreću. Jedan datum mi je ostao u sjećanju – taj 27. oktobar 2017. godine, kada se moj život drastično promijenio. Tada počinju meni nova iskustva – jedna operacija, druga operacija, kemoterapije i dalja borba za život koja se nastavlja u Sarajevu. Tu počinje moje prvo liječenje, a onda i završetak mog prvog liječenja. U tom trenutku nisam znala za strah jer nisam znala šta me očekuje – nisam bila upućena u temu „rak“. „ – Anesa pojašnjava kako je njena borba počela.
A kako djevojčica, djevojka, tinejdžerka od šesnaest godina stane uspravno pred onim čega se boje duplo, troduplo stariji – Anesa opisuje za Ženske priče:

Snagu za borbu koja je bila predamnom sam našla samim dolaskom na odjel dječije hematoonkologije, kada sam odmah pri ulasku vidjela te male, ćelave glavice koje su vesele i razigrane. Od samog početka otkrivanja moje bolesti, većina mojih vršnjaka mi je dala podršku. Bilo je mnogo pitanja i nakon nekog vremena sam u tom periodu izgubila volju ponavljati odgovore više puta, ali i dan danas nisam izgubila želju za podizanjem svijesti o raku. Bilo je naravno i mnogo krivih pogleda koji me nisu oslabili, nego u suprotnom – dali su mi još veću snagu i volju sa daljom borbom.
U mojim posljednjim tinejdžerskim godinama (16-17g.) mi nije lahko palo saopštenje da imam rak. Sama informacija da ću nakon druge kemoterapije izgubiti kosu i postepeno gubiti obrve i trepavice, mi je ulila strah – kako će me okruženje prihvatiti? Ali nakon prvog šišanja i pogleda u ogledalo sam shvatila da vrijednost nije u spoljašnjem izgledu.

Prva borba mi je mnogo teže pala, jer nisam bila dovoljno upućena sta me očekuje i nisam znala kako će to djelovati na moj organizam i mene kao osobu. Ponovno pojavljivanje iste bolesti, sa osamnaest godina mi je lakše palo jer sam već bila upućena šta sve trebam ponovo proći i bilo mi je lakše jer sam znala šta sve trebam koristiti za podizanje nalaza. Prolaženjem iznova kroz istu borbu na neki način je lakše jer znaš šta te čeka – šta si prošao prvi put, lakše se pomiriš sa tom činjenicom i pripremaš se psihički i fizički kako proći kroz to sve. Meni najteži dio – i na početku i sada je zasigurno povraćanje i iscrpljenost. Ne znam da li sam jedina osoba kojoj je zanimljivo kako joj se vade konci sa rane, stavljanje bronila, čak sam imala priliku da gledam operacije koje su izvođene na meni – ali tokom cijelog liječenja mi je najveći strah povraćanje. Kako su mi drugi pričali i izazivali strah, to me je hrabrilo, tako da mi je čak i amputacija ruke lahko pala. Obzirom da doktori u Sarajevu nisu bili u stanju izliječiti me, nastavila sam privatno liječenje u Njemačkoj, gdje su doktori mnogo iskusnije i ljubaznije postupali.“

A dok smo svi mi u njenim godinama razmišljali o tome gdje izaći, kako prolongirati učenje za testove i ispite, Anesa Rakić luksuz takvih briga, nije imala, piše BUKA.

Mene kao i svakog mog vršnjaka, mislim da je najviše privlačio period srednje škole, koju sam ja većim dijelom propustila. To je jedini period najboljih godina koje sam ja propustila… Ne smatram se nešto posebno zrelijom osobom za razliku od svojih vršnjaka – jer je svako zreo na svoj način i svako ima svoje mišljenje koje ja poštujem i očekujem isto to za uzvrat. Da, sad cijenim svoj život i svoje zdravlje puno više nego prije.
A ovo lice s početka priče, istinski je vedro i toplo. Svojim vršnjacima, mlađima i starijima od sebe koji kroz ovu borbu prolaze i danas kaže – ne razlikujete se od ostalih, borite se!

Za svu moju beskrajnu vedrinu, toplotu i pozitivu su zaslužna, na prvom mjestu djeca, sva moja rodbina, moj momak i prijatelji. Takvi odnosi i raspoloženja su mnogo važni u borbi jer tu su da vam nacrtaju osmijeh na licu čak i u vašim najtežim trenucima i uliju vam snagu koja vam tada najpotrebnija.
Uvijek treba sve gledati sa pozitivne strane, rekla bih im da to trebaju gledati kao igricu gdje level po level pobjeđuju i da na kraju cilja znaju za šta su se borili. Ako je iko u toj borbi izgubio neki dio tijela ne smanjuje njegovu vrijednost i ne razlikuje se od ostalih, a ako ima poteškoća u riješavanju nekih stvari, nađe se olakšanje za to rješenje. Svi koji se bore protiv neke bolesti ne trebaju odustati od sebe i trebaju imati u podsvjesti da uvijek ima svjetlo na kraju tunela. Jer Bog ne daje iskušenja onima u koje nije siguran da ih mogu podnijeti.“

Uvijek sam se razlikovala od drugih – tada nisam znala zašto, ali sada znam. Posebna sam jer sam ja odabrana da vodim svoju borbu. – završava svoju priču Anesa.

hayat.ba