BOLNA ISPOVIJEST LOGORAŠA IZ PRIJEDORA: VIŠE BIH VOLIO DA SU ME UBILI NEGO DA PROĐEM MUKE U OMARSKOJ

Ibrahim Hamulić iz Prijedora je preživjeli logoraš iz logora Omarska, a i ove godine prisustvovat će kolektivnoj dženazi ispraćaja ljudi s kojima je 60 dana proveo iza žice.

Klix

Svakog 20. jula u Prijedoru bude se stare rane, posebno onih koji su preživjeli jedan od prijedorskih logora, a o torturi koju su prošli najbolje govori i rečenica našeg sagovornika Hamulića koji kaže da žali što ga Srbi nisu ubili tog dana na kućnim vratima.

Hamulić govori da se tokom logora trudio da bude niži od drugih, da ne bude upadan te da je tako i preživio.

  • Nisam se krio, ali nisam se ni isticao. Kada sam vidio kako su tražili jednog što je obukao zelenu vestu, nisam htio da budem u prvom planu. Htjeli su ga ubiti zbog zelene veste koju je odmah skinuo i sakrio – govori Hamulić.

U Omarsku je otišao iako se nije nadao da će otići. Tog 31. maja 1992. godine u neposrednoj blizini njegove kuće došlo je do sukoba srpske vojske i Hrvata Slavka koji je imao grupu koja se planirala suprotstaviti Srbima.

  • Moram iskreno reći da me Srbin spasio na kućnim vratima, iako bih sad volio da me ubio samo da ne preživljavam ono u Omarskoj – izjavio je Hamulić te nastavlja svoju priču:
  • Neko me je zvao imenom, a bio sam spreman da me ubiju toliko da sam taj poziv smatrao pozivom na gozbu. S obzirom da sam bio tokar održavao sam kosilicu ovom jednom momku. Izašao sam, a jedan Žorž u društvu tog momka me pitao gdje su mi zelene beretke… Repetirao je da me ubije, ja sam mu rekao da puca, a ovaj moj poznanik mu je spustio pušku i rekao da ne puca.

U Omarsku je otišao sa 85 kilograma tjelesne težine, a nakon 60 dana imao je 55 kilograma.

  • Sestra i žena su došle kod mene u Trnopolje, a sestra je pitala gdje sam dok je sjedila pored mene… Nije me mogla prepoznati –  kaže Hamulić te objašnjava da je obrok bio tanka kriška hljeba, malo vode i dva lista kupusa ili dva zrna graha.

Kaže da ne zna broj osoba koje su bile u logoru, ali da ih je uvijek bilo oko 700. Kamion je svako jutro vozio mrtve.

  • Nisu me puno tukli, samo su me par puta istukli. Jednom kada sam vodio prijatelja u toalet, a drugi put što sam sakrivao stotinu maraka koje sam kasnije izgubio pa su saznali da sam ih čuvao –  dodaje Hamulić, piše Klix.

Iz Omarske je prevezen u Trnopolje kao stariji čovjek. Autobus su čekali tri dana jer nije bilo goriva, a s njim je u Trnopolje prevezeno još 50-ak ljudi.

  • U Trnopolju nije bilo ništa drugačije, samo je bilo više hljeba. Vidio sam da tamo ima doktor kojeg sam malo poznavao pa sam tražio da me puste kao dobrovoljnog davaoca krvi pa sam preko medicinske sestre zamolio da me puste i tako sam došao svojoj kući – pojašnjava Hamulić.

Na kraju razgovora je kazao da svake godine oda počast i prisustvuje kolektivnoj dženazi onima čije kosti se danas pronalaze, a koji su sigurno bili s njim u tim logorima. hayat.ba