Bio sam ljut na Allaha, ljut što baš ja moram toliko da se patim
Danas sam dobio poruku koja me je ostavila bez teksta. Javio mi se jedan čovjek, koji je slijep zadnjih 17 godina, a od rođenja je imao probleme sa vidom. Kaže da se nije mogao pomiriti sa tim da živi u mraku, i da mimo toga ima i dodatna iskušenja. Bio sam ljut na Allaha, ljut što baš ja moram toliko da se patim, i ni na kraj pameti mi nije bila vjera, veli tako. I onda prije četiri godine dobio je želju da posti ramazan. Ni sam ne zna objasniti otkud mu ta želja. I ispostio je pola ramazana, pa zbog bolesti nije mogao pola. Ali kaže, odlučio sam tada da ću svaki ramazan postiti.
Idući ramazan je ispostio bez problema, a treće godine je pored posta odlučio i da počne klanjati. Sve je naučio preko računara i govornog softvera. Od tada klanja svaki vakat namaza. Ovo je četvrta godina od njegovog povratka vjeri i počeo je ići na džume, što ga čini jako sretnim. Jedan prijatelj ga vodi sa sobom u džamiju.
Ali onaj momenat koji je mene potresao jesu riječi ovog čovjeka, kad bi imao izbor da progleda i ima sve na dunjaluku, a da izgubi vjeru, ili da ima vjeru i namaz i post, ali da živi u mraku i nema vid, on kaže da bi izabrao to da bude slijep, ali da ima vjeru. Kaže, živim u mraku, ali sa Allahom dragim u srcu. Ovo je primjer kako vjera pomaže čovjeku da preživi najteža iskušenja i ostane jak i živi lijepo.
Molim dragog Allaha da čuva ovog insana koji svakom od nas može biti primjer, i da mu podari svako dobro na oba svijeta. Amin.
Hfz. Nedim Botić
n-um