Bila sam zlostavljana u braku

Udala sam se sa svojih nepunih 20 godina. Prvih mjeseci je bilo fino, međutim, otpočetka nismo bili porodica na Allahovom putu. Nikad se nismo vjerski vjenčali, niti je želio, iako je ”musliman”. Nakon godinu dana dobili smo kćerku hvala Allahu, ali tu počinju problemi. Njegovo ponašanje se mijenja. Drskost, ponižavanje, omalovažavanje. Od šutnje i pokušavanja da brak opstane nakon par godina sam oboljela. Nije bilo nimalo lahko. U svemu tome moj muž me nije podržavao, a zatim kreće i psihičko maltretiranje i zlostavljanje. Iz stana u kojem smo živili jedva smo otišli, promijenili smo sve ne bi li bilo bolje. Poslije 2 godine sve se svodilo na pokušaje. On nije bio dvoličan nego petoličan. Zaposlila sam se hvala Allahu, imala sam dobru platu, ali ipak nikad ništa nismo imali. Nije bilo bereketa. On i dalje nije želio da razmišlja o vjeri. Jedne noći sam pokušala razgovarati s njim, ali on je odbijao, psovao, urlao. Ja sam tada konačno rekla da je kraj, iako sam se bojala. Nakon par mjeseci odlučila sam da se pokrijem i to mu nije bilo pravo. Tad nastaju problemi viših razmjera s njim, a i sa porodicom. Nakon skoro 11 godina braka rekla sam dosta. Pokrila sam se i okrenula vjeri, na brak s njim sam stavila tačku. On tada cijelo vrijeme moli da se pokuša još jednom. I popustila sam. Ta 3 mjeseca su bila gora od svih prošlih godina.I moji roditelji i bliža familija su mi zatvorili vrata zbog hidžaba. Toliko uvreda od najrođenijih ne možete ni zamisliti. Ali sve psovke i pokušaji da me natjeraju da se vratim i budem ponovo sluškinja nisu uspjele. Počele su priče kako sam našla ”vehabiju”, kako nemam nikakve veze s vjerom i da sam nakaradna. Boljelo je to mnogo, i dalje zaboli, ali ima Boga. Uzela sam Kur’an i počela učiti i tako odagnala svoje patnje i tražila milost Gospodara da me ostavi na pravom putu. Jednu noć sam napravila odluku života. Spakovala sam se i našla put da krenem iznova. Još uvijek su velike osude i ogovaranje oko moje odluke da živim u vjeri, ali to me više ne dotiče.Drage moje sestre, prošla sam od psihičkog i fizičkog maltretiranja, omalovažavanja, javnog ponižavanja, uvreda, sve… Ali sam ostala pri sebi. Molim Allaha da otvori oči onima koji se Boga ne boje. A mi se ne trebamo bojati ni muževa niti ostalih ljudi, njima na dušu. Ustrajte u svojim odlukama. Meni je draži namaz s mojom kćerkom nego bilo čija riječ. Svaki dan se susrećem s osudama za hidžab i kako je vjera kriva za moj razvod. Doista su ljudi najveće zlo. Ja ponosno nosim hidžab i molim Allaha da mi oprosti grijehe jer gledajući moj brak, nije to nikad ni bio, bio je sve samo ne brak. Brak koji je bio u grijehu, od alkohola pa do samog zapostavljanja da dunjaluk prolazi.

Svjesnost straha od Gospodara mi je dala snagu da krenem putem kojim treba, uz osobe koje su bliske meni i koje su bile uz mene. Da ih Allah nagradi svim ljepotama dunjalučkim i ahiretskim. Ne dozvolite kao ja da predugo traje, što duže traje teže je otići. Jedini i pravi put je put vjere. Onaj ko to ne spozna nije vas vrijedan. Ni roditelj ni najbliži nije dobar po nas ako nas odvraća od pravog puta. Allah da nas sačuva svih neprijatelja.Sestra S. D. n-um
_______________